TREBA MI LJUBAV DA OSTANEM ZDRAV

petak, 11.02.2011.

Nisam zadovoljna, nisam potpuno sretna, nisam ispunjena. Moram nešto učiniti sa svojim životom, moram nešto promijeniti. Htjela bi mnogo, a ne trudim se. Kada bi se malo potrudila, mogla bi puno više. Moram se više posvetiti školi, ovo polugodište sam užasno počela, a sve zbog svoje lijenosti. Htjela bi ići na aerobik, ali nemam vremena. Kada bi si bolje organizirala vrijeme, možda bi i uspjela. Trebala bi ranije ići spavati, a ne ovako dugo ostajati budna i onda cijeli dan biti umorna i iscrpljena. Trebala bi manje vremena provoditi na internetu, a više slobodnog vremena posvetiti nečemu pametnijem, na primjer čitanju knjiga. Nedostaje mi to; da se zadubim u knjigu, totalno uživim u nju i ne mogu se odlijepiti od nje do samog kraja. Nemam vremena ni za to. Žalosno. Trebala bi i htjela bi si više utuviti u glavu da nisam glupa, ružna i retardirana; moram si podignuti samopouzdanje i više vjerovati samoj sebi. Trebala bi više sakupiti hrabrosti i nešto učiniti vezano uz njega, jer ne mogu više ovako. Istovremeno sam i tužna i sretna. Svaki put kada ga vidim, kada razgovaram sa njim mi je najbolji i najtužniji trenutak u danu. Ne mogu više. Postaje mi teško biti mu samo prijateljica i biti udaljena od njega, postaje teško praviti se da si sretna cijelo vrijeme, a u sebi patiti. Tokom dana se puno toga događa i jednostavno se prepustim svemu, ali na kraju dana, kada dođe večer, sve misli se ponovno vrate. One su uvijek tu i ne mogu ih se riješiti. Suze krenu same od sebe, ni sama ne znam čime uzrokovane. Izgleda da mi se sve jednostavno pomiješa i puknem.

" I want to be remembered as the girl who always smiles even when her heart is broken, and the one that could always brighten up your day even if she couldn't brighten her own."

Htjela bi da me se ovakvu pamti, i trudim se da pomažem drugima, uveseljavam ih i uz njih sam. Ali ponekad se moram pobrinuti i za sebe. Ne mogu više ovako. Moram nešto promijeniti. Znam da neke stvari neće ići brzo i ne mogu se dogoditi preko noći, ali moram se potruditi oko sebe i svog života.

| 01:42 | Komentari (7) | Print | # |

Potaknuta nekim događajima i jučerašnjim razgovorom, raspizdila sam se na činjenicu da se ljudi uvijek dijele u neke grupice. Cijela prošla godina je bila oke, i stvarno sam mislila da u mom razredu nema grupica i da se svi sa svima druže, no očito taman kada sam to pomislila to se promijenilo. Izgleda da se razred dijeli na dvije grupe: oni koji izlaze van u klubove, piju i puše i na one koji to ne rade. I to me užasno razočaralo. Jer ne znam zašto bi oni koji ne nalaze zabavu u alkoholu i izlascima bili manje vrijedni od onih koji to rade. S druge strane, ne znam zašto bi oni koji vole izaći i rasplesati se i tu i tamo popiti nešto bili gluplji ili manje inteligentni od ostalih. Jer, shvaćate, ja se nalazim u obje grupe. I žao mi je što se moram odvojeno družiti s jednima, odvojeno s drugima. Zašto jednostavno ne možemo biti svi zajedno? Pa čovječe, svi smo ljudi. Oke, shvaćam ja da postoje oni klinci i forseri koji su svaki dan mrtvi pijani i napušeni i shvaćam da ima djece koja štrebaju doma i nikad ne izlaze van iz kuće, ali ljudi u mom razredu nisu takvi. Samo se razlikuju po tome što svako ima drugačiji način zabave. I zar se zbog toga ne bi mogli svi zajedno družiti? Što je još tragičnije, oni jedni druge međusobno tračaju. I u kakvoj se onda ja poziciji nađem, kada se družim sa svima?







Volim male stvari.

Volim sunce i sunčanje na plaži.
Volim gledati oblake na nebu.
Volim se kupati u moru i osjećati ribice kako me grickaju za stopala.
Volim roniti i pronaći morsku zvijezdu.
Volim zalaske sunca.

Blago meni, još po sebi,
tvoje prste osjećam.

Volim plesati.
Volim ići na treninge.
Volim smijeh i provale na treninzima.
Volim trenera i njegove fore.
Volim pjevanje i glupiranje na treninzima.
Volim grljenje dok smo svi znojni i mokri.
Volim akrobacije.
Volim natjecanja i navijanje.
Volim osjećaj pobjede.
Volim Dream team.

To što sam bila ja,
više ne može biti nijedna.

Volim putovanja.
Volim posjećivati nove gradove.
Volim upoznavati nove ljude.
Volim se slikati (vjerovali ili ne).
Volim se družiti s ljudima.
Volim pjevanje u busu.
Volim Sanjina udaranja i spuštanja.
Volim svoje prijatelje.

Ljubav nije matematika,
i nije važna razlika,
u godinama što su između nas.

Volim Pulu posebno.

Za nju, zbog nje, ja učinio bih sve,
sve u mojoj moći, čekao bih kad će mi doći.

Volim svoj smijeh i roktanje.
Volim polumokru kosu.
Volim razgovore koji traju dugo u noć.
Volim kada me netko zarazi nekom pjesmom.
Volim msn.
Volim Jarun i rolanje.
Volim ljude činiti sretnima.
Volim kada mi se netko obrati za savjet.
Volim kada ljudi imaju povjerenja u mene.
Volim slušati ljude.
Volim iskrenost i pažnju.

Dolazim, hodam na drugoj strani ulice,
dolazim, vjeruj mi sve ću učiniti.

Volim višesatne kave.
Volim igrati Četkicu.
Volim filmove i serije.
Volim čitati knjige.
Volim forume (MiH )
Volim muziku.

Želim samo da sviram,
da se otkačim,
i to je sve.

Volim sreću.
Volim smijanje.
Volim zabavu.
Volim prijateljstvo.
Volim biti zaljubljena.
Volim se osjećati ponosno.
Volim biti voljena i željena.
Volim se osjećati potrebnom.
Volim pomagati drugima.
Volim uživati u životu.


Volim život.






Sad sam shvatila, da je svaki post dosada govorio o dečkima. Zapravo, o jednom posebnom. No od ovoga posta, to će se promijeniti. Da, neću više pisati o njemu. Barem tako mislim. U svakom slučaju, ako ću i pisati bit će tu jedna velika razlika..Pisat ću o njemu kao o prijatelju. Da, shvatili ste. Prebolila sam ga. Bilo je vrijeme. Prošla je skoro i godina dana, i moji osjećaji su se napokon promijenili. Još uvijek mi je jako stalo do njega, i sretna sam svaki puta kada ga vidim, ali samo u prijateljskom smislu. Nema ničega više. I mogu vam reći da mi je drago zbog toga. Sa tim osjećajem zaljubljenosti, ljubavi ili kako god bi to mogli opisati, prošao je i osjećaj patnje, razočarenja, tuge.. Sada, nakon dugo vremena, mogu reći da sam sretna. I vi ni ne znate koliko meni to puno znači. (:



Da, opet ja i zaljubljenost. Trenutno je u još početničkoj fazi, no svejedno mi puno znači. Zapravo ne znam kako bih to sve opisala. Samo znam da mi se sad prilično jako sviđa, da se osjećam nekako ispunjeno kada samo pričam o njemu i mislim na njega, a kada ga vidim i provodim s njim vrijeme jednostavno sam....sretna :) Očarana sam njime jer je toliko savršen, a ujedno je toliko pošten, skroman i dobar prema drugima. Divim mu se koliko dobar može biti prema svima, i u svakome može naći nešto dobro. I možda neki misle da je prevelika dobrica, i da je prepošten, baš me zbog toga privlači još više, jer je drukčiji od drugih. Naravno, tu su i neizbježni leptirići u trbuhu :P I znate kako sam u prvom postu na ovom blogu rekla, kako je ono što me najviše drži u školi moja Pula. E pa sad me još nešto drži tamo...On :D Iako on ne zna za moje osjećaje, ni ne namjeravam mu reći. Još ne. Vidjet ću kako će se moji osjećaji prema njemu razvijati, i pustit ću neka se sve dogodi samo od sebe. Sada trenutno mogu samo uživati u njegovom prijateljstvu i blizini, i nadati se da će se to sve možda tijekom mjeseci i godina razviti u nešto [ipak imamo još 3 i pol godine zajedno :D].






Mogla bih biti u Tvome zagrljaju satima, samo gledajući u Tvoje predivne smeđe oči bez da progovorim riječi..

Nema te stvari na svijetu koju ne bih dala, samo da proživim još par predivnih trenutaka s Tobom..


Napokon sam shvatila. Shvatila sam da više ne smijem trošiti vrijeme pateći za Njim, misleći o tome kako ne možemo i nećemo biti zajedno..Mislit ću ja o Njemu, u to nema sumnje, ali odsada mislim samo na lijepe trenutke provedene s Njim. Pa se tako prisjećam svih gluposti koje je radio, trenutaka kada se brinuo za mene i stvari kojima mi je uljepšavao dan:
~ Sat vjeronauka kada je sa svoga mjesta došao do mojega, kleknuo pored mene i krenuo nešto prepisivati s ploče. Profesorica ga je pitala zbog čega je došao tako blizu meni, a On je na to samo rekao: "Profesorice, ja moram biti pored nje, kada ju volim." i privio me sebi u zagrljaj.
~ Isti sat vjeronauka, kada je markerom nacrtao na svoju ruku srce i u njemu napisao Tea, te prislonio ruku na klupu i svoju bilježnicu kako bi se to tamo ocrtalo i ostavilo trag njegove ljubavi.
~ Sat hrvatskog kada je na klupu urezao Tea & ****** te ispod toga napisao You're poison running through my veins.
~ Dodjela nekih stvari za krizmu kada su prozvali moje ime, On je kao i svi ostali zapljeskao, no uz to se još i glasno zaderao "Volim te"
~ Svaki odmor kada bi se na hodniku zaderao "Moja ljubavii" zovući mene.
~ Izlet u Opatiju kada je razrednica došla do nas dvoje koji smo sjedili jedno pored drugog, a On je jeo neki slatkiš, pa ga je raska pitala nešto u stilu: "Opet jedeš slatkiše?" pa sam ja na to rekla "On obožava slatkiše", a On se na to okrenuo prema meni i rekao "Ti si moj slatkiš."
~ Njegov potpis na sliku cijelog razreda uz koji je napisao "Ljubavi moja." te mogla bih tako reći, naš stih: "You're poison running through my veins.".
~ Njegova briga oko mene kada sam imala bronhitis pa je svako malo u školi provjeravao jesam li dobro i trebam li nešto, a doma me preko msn-a svakodnevno ispitivao je li mi bolje..
~ Njegova slika na kojoj drži cvijet u ruci, a na cvijet je označio mene i ispod slike napisao za moju ljubav.
.............................................................................................................
Mogla bih napisati cijeli roman o Njemu i vremenu provedenom s njim. Možda se vama ove stvari koje sam napisala čine kao gluposti i možda vi tome ne biste pridavali previše značaja, no meni su takve male stvari uljepšavale svaki dan i činile me sretnom osobom.


2009.godina će mi zauvijek ostati u sjećanju. Jer sam tada upoznala osobu koja će mi u vrlo kratkom vremenu postati najbolja prijateljica. Osobu uz koju sam se u par mjeseci više vezala nego uz neke ljude u par godina. Osobu kojoj mogu povjeriti sve svoje tajne, sve osjećaje i sve probleme koji me muče. Osobu koja zna slušati. Osobu koja mi uljepšava svaki dan. Osobu koja me čini sretnom. Osobu koja me može razveseliti i samo svojim osmijehom i samom svojom pojavom. Osobu koja kada ju vidim ili čujem mi bude toplo oko srca. Osobu koja me nasmijava svojim izjavama. Osobu koju mogu nazvati u bilo koje doba dana i noći i ona će biti uvijek tu za mene. Osobu koju volim više od sebe. Osobu kojoj vjerujem više od ikome na svijetu. Sve navedeno opisuje samo jednu osobu. Moju najdražu Pulu <3 Micica, volim te i ne bih mogla živjeti bez tebe <3<3<3

[stihovi namijenjeni:
~ sjećanju na sve lijepe trenutke provedene s Njim
~ mojoj najdražoj Puli, Puliu, Pulijoju :P, koju volim najviše na svijetu i sve bih dala za nju]







Da. Opet razmišljam o Njemu. Svaki puta kada nemam što za raditi, moj mozak krene razmišljati. I sve se stvari uvijek svedu na istu stvar. Njega.
Ovaj tjedan sam bila 3 dana bolesna. Tada sam itekako imala višak vremena za razmišljanje. Tako vidjeh grupu na fejsu: "Mrzim kada sanjam da sam s tobom, i onda se probudim." I sjetih se ja sna od prije tjedan dana.

Ostatak sna je nebitan. Taj san je bio toliko stvaran da kada sam se ujutro probudila, automatski sam gurnula ruku u džep od veste [da, zaspala sam u robi -.-] u potrazi za papirićem. No naravno, ništa nisam pronašla. Zašto sam ga morala sanjati? Zašto svaku noć prije spavanja moram razmišljati o njemu? Zašto me to više ne popusti, zašto još uvijek toliko patim za njim? Imam gomilu pitanja, a niti jedan odgovor.



Lonely.. Ne znam zašto me sad obuzeo takav osjećaj usamljenosti? Samo me najednom počelo stiskati nešto u grudima i osjećala sam se kao da me svi napuštaju, kao da ostajem potpuno sama. Gadan osjećaj.. Najveći razlog je onaj koji navodim u svakom postu, On.. No ovoga puta ima ih još.
Sada trenutno većina mog razreda, zajedno sa Pulom putuje prema Budimpešti. Jednodnevni izlet na koji sam ja također trebala ići, no naravno izjalovili su mi se planovi [imam natjecanje]. Kada je Pula odlazila sa msn-a prije kojih sat vremena, tada sam shvatila da me pritišće taj osjećaj usamljenosti. Kako oni odlaze sve dalje i dalje, tako se ja osjećam usamljenije i usamljenije. Imam osjećaj kao da odlaze i neće se više vratit. Znam da to nije istina, ali ne znam zašto me obuzima takav osjećaj. Nije nimalo lijep.
S tim osjećajem su povezani i događaji s treninga. Sutra tj. već dns je zadnje natjecanje u ovom sastavu. 4 cure od ponedjeljka više neće trenirati s nama, a sve krivnjom trenerice. Da je ona malo više radila s nama na treninzima, i više truda ulagala u naš trening, ne bi došlo do ovoga. No sad je prekasno. 4 cure odlaze i više se ne vraćaju. Užasno će mi faliti jer ipak treniramo već 2 godine zajedno, a poznajemo se najmanje 5. I tako se naša grupa polako raspada. Razmišljala sam i ja da nakon što jedno vrijeme prođe i vidim kako će teći stvari, da se i ja preselim na drugo mjesto, tamo gdje ove cure odlaze. No mislim da se nikada ne bih mogla na to odlučiti. Previše je ljudi s kojima sam se sprijateljila i povezala u ovome klubu. Ne bi mi bilo svejedno kada bih ih napuštala. Kao što ni ovim curama nije. Ne znam. U zadnje vrijeme kao da mi sve pada u vodu. Sve se urušava, a ja ne mogu ništa učiniti da to spriječim.

"Grad je tako siv i hladno je
a jutro me zadirkuje
da sam blesava što sam nervozna
jer ne znam gdje si sad.

Kao rumeni kolačići
dječaci hodaju po ulici
i baš sam blesava što sam nervozna
jer ne znam gdje si sad.

Pojest ću sve kolačiće
tebi u inat postat ću debela
sve djevojke
neće biti slatke kao ja."

morala sam staviti ove lyricse..ovo je himna naše grupe..Dream Team <3







Stvarno je bilo lijepo. No zašto je trebalo završiti? Zapravo je sve moja krivica. Nisam iskoristila priliku. I gotovo :/ Ja volim drugima reći: "Ne budi tužan što je završilo, budi sretan što se dogodilo." No kada bih mogla i sebe uvjeriti u to. Koliko god sam sretna što se to dogodilo, opet sam i nesretna. Jer da se to nije dogodilo, sad ne bih već par mjeseci bila u bedu, ne bih bila toliko razočarana. Bilo bi mi lakše. No sad je kako je. Pokušavam Ga preboliti. Pomalo mi uspijeva. Ali znam da to neće uspjeti sve dok se ne pojavi netko savršeniji od Njega i do koga će mi biti još više stalo nego do Njega. Ima previše uspomena koje nikada neće izblijedjeti, ma koliko god vremena prošlo. No stalno se pitam kada će doći onaj pravi? Pokušavam izbaciti iz glave misao da je On taj pravi, jer sad sam već propustila priliku i nema povratka. Mislim da ako ga ikada sretnem sa curom i vidim kako je sretan sa njom, da ću puknuti iznutra. Previše sam toga proživjela, to bi mogla biti rana koja nikada neće zacijeljeti.





Zašto neke osobe ne mogu shvatiti da se oko njih ne vrti cijeli svijet? Jedno vrijeme najbolja frendica, postala osoba koja me razočarava i pomalo živcira iz dana u dan. Zapravo sam sad tek shvatila koliko je umišljena, egoistična i koliko želi biti u središtu pažnje. Zar ona misli da ja nemam druge prijatelje osim nje? Da je ona jedina bitna u mom životu? Kada pričam o drugim prijateljima ili izgleda ljubomorno jer pričam o njima, ili izgleda kao da me uopće ne sluša. Pa mislim, to ipak povrijedi čovjeka. Koliko zapravo ona može biti bezobrazna prema meni, kad nije po njenome.. Nikad nisam mislila da će tako biti. I sad pomalo mislim da me iskorištava sve više i više [naravno što se tiče škole -.-]. Posudi mi ovo, napiši mi ono..Još ja moram pamtit kad su NJOJ testovi. Ma steraj se znaš di. Zove me svojom tajnicom, robom.. Stvarno nije fer. No što se tiče zajebancije, super je osoba. Ali kada se radi o ozbiljnijim stvarima, o tajnama i sl. tu se ne mogu previše pouzdati u nju :/





Hej peoples.
Evo da i ja napravim blog. Pisat ću o svom životu, svojim osjećajima, događajima, željama.. Pisat ću kad ću imat vremena, kad ću se htjet ispucat.. Ak vas neš zanima o meni imate sa strane u boxovima, a ak oćete još neš znat pitajte prek komentara.
Pa evo da odmah napišem neš..
Dakle, bliži se kraj praznika.. Jebeno Morat ću se vratit opet u onaj zatvor od škole, di nas sam muče. Jaoo, mrzim tu školu. Profesori, predmeti, taj osjećaj kad sam u školi, kao da sam zatvorena negdje Ponekad se pitam, jel bi isto tako bilo i da sam se upisala u neku drugu školu. Ili bi osjećaj i dalje bio isto. Ne znam odgovor na to pitanje. Jedino dobro u toj školi je ekipa. Peoplesi u razredu su odlični. Zabavni, normalni, nema nekih fufa il štrebera. Savršeni To je jedino što me drži tamo. A posebice me drži jedna osoba. Moj Pulio ^^ Kako bih ja rekla, ona je moj dnevnik. Osoba kojoj se mogu izjadati u bilo kojem trenutku, a ona će mi uvijek pomoći svojim pametnim i veselim izjavama. Isto tako se i ona u bilo kojem trenutku meni može izjadati, i mi ćemo uvijek zajedno naći neko rješenje. Jer mi smo superwoman
Nešto sam si sretna sad. Imam razloga biti Pomirila sam se sa bivšom best frendicom. Ne znači to da smo sad opet best nego smo jednostavno, frendice. Bile smo posvađane 6 mjeseci no bitno je da smo se pomirile, a i falila mi je. Dns smo se ispričale o svemu i svačemu, mislim bilo je tema za pričanje, budući da smo se pola godine ignorirale. I dogovorit ćemo se jedan dan za kavu. Jedva čekam da ju vidim. Nisam ni mislila da ću se tome toliko veseliti. Nemojte sad misliti da ćemo opet biti best. Nećemo jer ipak sam izgubila malo povjerenja u nju. Ali frendice jesmo. Jer ipak ima previše uspomena koje me vežu uz nju, previše lijepih trenutaka da bih ju jednostavno mogla zaboraviti.
Evo malo sam se ispucala iako bih mogla još, ali mislim da bih mogla cijeli roman napisati o tome. Nadam se da će netko ovo čitati, a ako i neće glavno da ja imam svoj mali kutak gdje mogu pisati što hoću bez da se bojim da će itko saznati za to.
Do sljedećeg posta, pozdrav

12345
murderscene